Malo je ljudi iz Srbije koji mogu da kažu da su spremali trpezu za Moamera el Gadafija, a još manje onih koji su ušli u najuži krug njegovog ličnog osoblja. Jedan čovek sa zapada Srbije upravo je to uspeo – zahvaljujući znanju, disciplini i umeću koje ga je odvelo od skromnog sela do najstrože čuvane rezidencije u Tripoliju.

Njegov put počeo je u Ugostiteljsko-turističkoj školi u Beogradu, gde se učio redu, radu i pravilima koja se nisu dovodila u pitanje. Zanat je ispekao u čuvenoj beogradskoj poslastičarnici, a ubrzo je postao poznat kao vredan i pouzdan radnik. To ga je preporučilo za rad u Domu armije i Predsedništvu SFRJ, gde su njegove torte i peciva postali omiljeni među domaćim političarima.
Presudan trenutak stiže krajem osamdesetih. Nakon rigoroznih provera i lekarskih testova, izabran je da postane lični poslastičar u Gadafijevoj rezidenciji. U Libiji je proveo dve godine, radeći u najstrožim uslovima, pod šatorima u Sahari, ali i u luksuznim kuhinjama gde se pripremalo za državne posete.
Na meniju su bili domaći hleb, pite, kiflice, „boem“ torta, predsednički rolat, ali i deserti koje je u Libiju švercovao iz Srbije. Spremao je svadbene torte od 11 spratova, ali i desetine slatkiša „na brzinu“, kada bi porodica iznenada poželela poslasticu za visoke goste.
Gadafi ga je, kaže, dočekivao srpskim jezikom i često pitao za porodicu u Beogradu. U rezidenciji je radilo mnogo Jugoslovena, a beogradski specijaliteti ubrzo su postali omiljeni i među državnicima poput Mubaraka, Arafata i Mandele.
Danas, nakon decenija rada po svetu, ovaj majstor slatkiša svoje znanje prenosi mladima, ali životnu epizodu iz Tripolija i dalje prepričava kao najneočekivaniji i najuzbudljiviji deo svoje karijere.